Vratio sam se u školu. Ispravna stvar, najmanje sumnjiv način ponašanja.

Do kraja dana, skoro su se svi ostali učenici vratili na nastavu,također. Samo su Tyler i Bella i par ostalih- koji su vjerovatno koristili nesreću kao izgovor da pobjegnu sa časova- ostali rasejani.

Nije mi trebalo biti teško uciniti ispravnu stvar. Ali cijelo jutro sam stezao zube, usprkos nagonu da i ja pobjegnem – u cilju da nađem djevojku.

Kao uhoda. Opsjednuta uhoda. Opsjednuta, vampirska uhoda.

Danas je škola bila- nekako, nemoguće- čak I dosadnija nego sto se činila prije samo sedmicu dana. Kao koma. Kao da su boje izblijedile sa zidova, drveća, neba,lica oko mene… Zurio sam u cigle na zidu.

Postojala je još jedna ispravna stvar koju sam trebao raditi...a nisam. Naravno, to je bilo ujedno i pogrešno. Sve je ovisilo o perspektivi sa koje gledate.

Sa perspektive Cullenovih- ne samo vampira, ali Cullenovih, neko ko je pripadao porodici, tako rijetka pojava u našem svijetu- ispravna stvar bi trebala ići ovako nekako:

“Iznenađen sam što te vidim na času Edwarde. Ćuo sam da si bio upleten u tu užasnu nesreću jutros.“

„Da,jesam, gospodine Banner, ali sam imao sreće.“ Prijateljski smiješak. „Nisam uopšte povrijeđen... volio bih kada bi mogao reći isto za Tylera i Bellu.“

„Kako su oni?“

„Mislim da je Tyler dobro...samo par površinskih ogrebotina od stakla. Iako, nisam siguran za Bellu.“ Zabrinuti uzdah. „Možda ima potres. Ćuo sam da je bila prilično nejasna neko vrijeme- vidjela je stvari. Znam da su doktori zabrinuti...“

Tako bi trebalo ići. To sam dugovao svojoj obitelji.

“Iznenađen sam što te vidim na času,Edwarde. Ćuo sam da si bio upleten u onu užasnu nesreću jutros.“

„Nisam povrijeđen.“ Nema osmijeha.

Gospodin Banner je nelagodno prebacio težinu s noge na nogu.

“Znaš li možda kako su Tyler Crowley I Bella Swan? Čuo sam da su zadobili neke povrede...“
Jos je gore bilo sto sam znao da ce joj ovo biti zadnja uspomena koju ce imati od mene. Ovo mi je bila oprostajna scena.

Okrenuo sam se prema njoj.

„Sta zelis?“ hladno sam upitao.

Blago se trznula od mog neprijateljstva. Vidjela se zbunjenost u njenim ocima, izraz koji me je proganjao…

“Dugujes mi objasnjenje,” tiho je rekla; njeno svijetlo lice je poblijedilo.

Bilo mi je jako tesko zadrzati ostar glas. „Spasio sam ti zivot- ne dugujem ti nista.“

Ustuknula je- bolilo je kao kiselina gledati kako je moje rijeci povrijedjuju.

„Obecao si,“ prosaptala je.

„Bella, povrijedila si glavu, ne znas sta pricas.“

Tada joj se brada podigla. „Sve je uredu sa mojom glavom.“

Sada je bila ljuta, i to mi je olaksalo. Uhvatio sam njen pogled, praveci lice jos neprijateljskim.

“Sta zelis od mene,Bella?“

„Zelim da znam istinu. Zelim da znam zasto lazem za tebe.“

Ono sto je zelila je bilo jedino fer- mrzio sam sto sam joj se morao oduprijeti.

„Sta ti mislis da se desilo?“ skoro sam se dreknuo na nju.

Rijeci su u bujici navrle iz nje. „Samo znam to da mi nisi bio ni blizu- ni Tyler te nije vidio, pa mi nemoj sad pricati da sam se prejako udarila u glavu. Onaj kombi samo sto nas oboje nije zgnjecio- ali nije, a tvoje ruke su ostavile udubinu na njegovom boku- a ti si ostavio i udubinu na onom drugom autu, a da sam nisi nimalo nastradao- a kombi mi je trebao smrskati noge, ali ti si ga podigao...“ odjednom, stisnula je zube a oci su joj se zacaklile zbog ne prosutih suza.

Zurio sam u nju, podrugljivog izraza na licu, iako je ono sto sam zaista osjecao bio strah; sve je vidjela.

„Mislis da sam podigao kombi sa tebe?“ sarkasticno sam upitao.

Odgovorila je sa jednim tvrdoglavim klimannjem.

Glas mi je postao jos podrugljiviji. „Niko ti nece vjerovati, znas.”

Ulozila je napor da kontrolise svoju ljutnju. Kada mi je odgovorila, govorila je rijec po rijec sa laganim razmisljanjem. „Nisam ni mislila nikome reci.“

Mislila je to- mogao sam joj vidjeti u ocima. Cak bijesna I izdana, cuvala bi moju tajnu.

Zašto?

Šok od toga je pokvario moj pažljivo sastavljeni izraz lica na pola sekunde, a zatim sam se ponovo sabrao.

“Zašto je onda uopšte bitno?“ upitao sam, pokušavajući da održim grub glas.

„Meni je bitno,“ polako je rekla. „Ne volim da lažem- tako da je bolje da postoji dobar razlog zašto to radim.“

Pitala me da joj vjerujem. Baš kako sam ja želio da ona vjeruje meni. Ali ovo je bila granica koju nisam mogao preći.

Glas mi je ostao bezosjećajan. „Zar mi ne mozeš samo zahvaliti i preći preko toga?“

„Hvala,“ rekla je, a zatim počela tiho kipiti, čekajući.

„Nećeš ovo pustiti, zar ne?”

“Ne.”

“U tom slučaju...” nisam joj mogao reči istinu I da sam želio… a nisam. Prije bih volio da ona izmisli svoju priču da zna šta sam ja bio, jer ništa nije moglo biti gore od istine- bio sam živuća noćna mora, pravo sa stranica horor priča. “Nadam se da ćes uživati u razočarenju.”

Mrštili smo se jedno na drugo. Bilo je čudno kako je njena ljutnja bila mila. Kao bijesno mače, niježna i bezopasna, i tako nesvjesna njene vlastite ranjivosti.

Zarumenila se I ponovo stisnula zube. „Zašto se uopšte trudiš?”

Njeno pitanje nije bilo nešto sto sam očekivao ili se pripremao da odgovorim. Izgubio sam se u ulozi koju sam igrao. Osjetio sam kako maska sklizava sa moga lica, I rekao sam joj- ovaj put- istinu.

“Ne znam.”

Zapamtio sam joj lice zadnji put- još uvijek je bilo poredano u crte ljutnje, krv jos nije izblijedila iz njenih obraza- a zatim sam se okrenuo I otišao od nje.Slegnuo sam ramenima. „Nebi znao.“

Gospodin Banner je pročistio grlo. „Ovaj,u redu...“ rekao je, moj hladni pogled je učinio njegov glas malo težim.

Brzo je odšetao do prednjeg dijela učionice i započeo lekciju.

To je bilo pogrešno. Osim ako ne gledate na to sa manje obazrive tačke gledišta.

Činilo se tako…tako kukavički ogovarati djevojku iza njenih leđa, posebno kada je ona obećavala mnogo više odanosti nego što sam ikada mogao I sanjati. Nije rekla ništa sto bi me odalo, usprkos dobrom razlogu da to uradi. Bi li je ja odao kada ona nije uradila ništa do čuvala moju tajnu?

Imao sam gotovo jednak razgovor sa gospođom Goff- samo na španskom a ne na engleskom- a Emmett mi je uputio dug pogled.

Nadam se da imaš dobro objašnjenje za ono što se danas dogodilo. Rose je na ratnoj zoni.

Zakolutao sam očima bez gledanja u njega.

Ustvari sam smislio odlično objašnjenje. Samo sto se cinilo da nisam uradio ništa da zaustavim kombi od udara u djevojku... užasavao sam se od te pomisli. Ali da je bila udarena, da se posijekla I krvarila, crvena tečnost šikljala, rasipala se po crnom vrhu, miris svježe krvi pulsirao u zraku…

Ponovo sam slegnuo ramenima, ali ne samo od užasnosti. Dio mene je sjajio od potrebe. Ne, nisam bio sposobam gledati je kako krvari bez izlaganja sviju nas na mnogo nepodnošljiviji i šokirajuci način.

Ta je isprika zvučala savršeno...ali je nebi iskoristio. Previše sam se sramio.

I nisam pomislio o njoj sve do mnogo poslije činjenice, bezobzirno.

Vidi Jaspera, Emmett je nastavio, očito na moja sanjarenja. Nije baš ljut... ali je odlučniji.

Vidio sam na šta je mislio, i na trenutak se prostorija zavrtila oko mene. Moj bijes je bio toliko jak da mi je crvena izmaglica zamutila vid. Pomislio sam da ću se ugušiti njime.

SRANJE EDWARDE! SMIRI SE! Emmett je viknuo na mene u svojoj glavi. Ruka mu se spustila na moje rame, čuvajući me na mjestu prije nego što bih mogao skočiti na noge. Rijetko je koristio svoju punu snagu- rijetko je potstojala potreba, jer je on bio mnogo jači od bilo kojeg vampira sa kojim se iko od nas ikada susreo- ali je sada koristio. Uhvatio mi je ruku, radije nego da me gurne dole. Da me gurao, stolica ispod mene bi se slomila.

POLAKO! Naredio je.

Pokušao sam da se smirim,ali je bilo teško. Bijes je kipio u mojoj glavi.

Jasper neće uraditi ništa dok svi pričamo. Pomislio sam kako bi smao trebao ynati pravac u kojem je krenuo.

Koncentrisao sam se na opuštanje, i osjetio sam kako se Emettova ruka izgubila.

Pokušaj da ne praviš više spektakla od sebe. U dovoljnim si problemima.

Duboko sam udahnuo i Emmett me popustio.

Rutinski sam pretražio po prostoriji, ali je naš sukob bio tako kratak i tih da je samo par ljudi koji su sjedili iza Emmetta uopšte primjetilo. Nijedno od njih nije znalo šta da misle od tome pa su samo slegnuli ramenima. Cullenovi su bili čudaci- svi su to već znali.

Baš si problem,mali, Emmett je dodao, sa simpatijom u glasu.

„Ugrizi me,“ promprmljao sam ispod glasa, i čuo njegov tihi podsmijeh.

Emmett nije držao prodike, i vjerovatno sam trebao biti više zahvalan na njegovoj mirnoj prirodi. Ali mogao sam vidjeti da su Jasperove namjere imale smisla Emmettu, da je on razmišljao koji bi mogao biti najbolji pravac dešavanja.

Bijes je ključao, gotovo ispod kontrole. Da, Emmett je bio jaci od mene, ali me ipak nije uspio pobijediti u hrvačkom meču. Tvrdio je da je to zbog toga što sam varao, ali slušanje misli je bio dio mene isto koliko je i njegova neizmjerna snaga bila dio njega. Bili smo ravnopravni u borbi.

Borba? Da li je u tom pravcu ovo vodilo? Da li sam krenuo da se borim sa svojom obitelji zbog čovjeka kojeg sam jedva poznavao?

Razmislio sam o tome na trenutak, razmislio o krhkom osjecaju djevojkinog tijela u mojim rukama u poređenju sa Jasperom,Rose i Emmettom- natprirodno snažnim i brzim, ubijajućim prirodnim mašinama...

Da, borio bih se zbog nje. Protiv moje porodice. Prodrhtao sam.

Ali nije bilo fer ostaviti je nezaštičenu kada sam ja onaj koji ju je stavio u opasnost.

Nebi mogao sam pobijediti,iako, ne naspram njih troje, i upitao sam se ko bi bili moji saveznici.

Carlisle,sigurno. On se nebi borio ni sa kim, ali bi bio potpuno protiv Roseinog i Jasperovog plana. To bi možda bilo sve što sam trebao. Vidjet cu...

Esme, sumnjičava. Ni ona se nebi okrenula protiv mene, i mrzila bi da se proturječi Carlisleu, ali bi bila za svaki plan koji bi ostavio njenu porodicu netaknutu. Njen prioritet nebi bio pravda,nego ja. Ako je Carlisle bio duša moje obitelji, onda je Esme bila srce. Dala nam je vođu kojeg je vrijedilo pratiti; učinila je to pračenje činom ljubavi. Svi smo volili jedni druge- cak i ispod bijesa koji sam sada osjecao prema Jasperu i Rose, cak i planiranjem da se borim sa njima da sačuvam djevojku, znao sam da ih volim.

Alice...nisam imao pojma. To je vjerovatno zavisilo od toga šta je ona vidjela da dolazi. Pridružila bi se pobjedniku, pretpostavljam.

Znači, morao bih ovo uraditi bez pomoći. Nisam im sam bio prepreka, ali nisam želio da dopustim da djevojka bude povrijeđena zbog mene. To bi moglo značiti izbjegavajući čin...

Bijes mi je malo postao sumoran sa neočekivanim, crnim humorom. Mogao sam zamisliti kako bi djevojka regovala da je kidnapujem. Naravno, rijetko sam ispravno pogađao njene reakcije- ali kakvu bi drugu reakciju mogla imati pored straha?

Iako, nisam bio siguran kako bi to zamislio- kidnapovanje. Nebi mogao da stojim blizu nje naročito dugo. Možda bi je samo dobacio natrag do majke. Čak bi i to bilo prožeto sa opasnosti. Za nju.

Također i za mene, odjednom sam shvatio. Ako bih je ubio slučajno... nisam bio sasvim siguran koliko bi mi boli to nanijelo, ali sam znao da bi bilo mukotrpno i moćno.

Vrijeme je brzo prolazilo dok sam prolazio kroz sve komplikacije oko mene: argument koji me čekao kod kuće, konflikt sa mojom obitelji, duljina na koju ću biti poslije prisiljen da odem...

Pa, nisam se mogao požaliti da je život izvan škole i dalje bio dosadan... Djevojka je promijenila tako mnogo.

Emmett i ja smo tiho hodali do auta poslije zvona. Brinuo se o meni, i brinuo se o Rosalie. Znao je koju stranu će morati izabratiu borbi, i podržavao sam ga.

Ostali su nas čekali u autu, također tihi. Bili smo veoma mirna grupa. Jedino sam ja mogao čuti povike.

Idiot! Ludak! Seronja! Sebična, neodgovorna budala! Rosalie je nastavila sa rijekom uvreda, na vrhu mentalnih sposobnosti. To je činilo težim da čujem ostale, ali sam je ignorisao najbolje sto sam mogao.

Emmett je imao pravo što se tiče Jaspera. Bio je siguran oko svog pravca.

Alice je bila uznemirena, brinula se o Jasperu, prolazeći kroz slike budućnosti. Bez obzira iz kojeg će pravca Jasper prići djevojci, Alice me uvijek vidjela tamo, kako ga zaustavljam. Zanimljivo...ni Rosalie ni Emmett nisu bili sa njim u tim vizijama. Znaci da je Jasper planirao da sam sve obavi. To bi malo popravilo stvari.

Jasper je bio najbolji, sigurno najiskusniji borac među nama. Moja jedina prednost je ležala u tome da sam mogao čuti njegove pokrete prije nego što bi ih napravio.

Nikada se nisam borio više od zabave sa Emmettom ili Jasperom- samo ganjanje unaokolo. Osjetio sam se loše samo na pomisao da zaista povrijedim Jaspera...

Ne, ne to. Samo da ga blokiram. To je bilo sve.Koncentrisao sam se na Alice, pamteći Jasperove puteve napada.

Kada sam to uradio, vizije su joj se izmijenile, krečući se sve dalje od Swan kuće. Prelazio sam ga ranije...

Prekini Edwarde! Ne može se dogoditi na ovaj način. Neću to dopustiti.

Nisam joj odgovorio. Samo sam nastavio gledati.

Počela je gledati dalje naprijed, u nejasno, nesigurno prostranstvo različitih mogućnosti. Sve je bilo maglovito i mutno.

Cijelim putem kući, snažna tišina nije popuštala. Parkirao sam u veliku garažu izvan kuće; Carlislelov Mercedes je bio tamo, pored Emmettovog velikog džipa, Rosein M3 i moj Volvo. Bilo mi je drago što je Carlisle već bio kod kuće- tišina bi se eksplozivno završila, i želio sam da on bude tamo kada se to desi.

Otišli smo pravo u terpezariju.

Prostorija nikada nije bila, naravno, upotrebljivana za svoju namijenjenu svrhu. Ali je bila namještena sa velikim ovalnim stolom od mahagonija okruženog stolicama- bili smo savjesni oko držanja svih potrebnih rekvizita na svom mjestu. Carlisle je volio da je koristi kao konferencijsku dvoranu. U grupi sa tako jakim i nejedakim osobinama, ponekad je bilo neophodno da raspravljamo o stvarima na mirni, stari nacin.

Imao sam osjećaj da danas sjedenje neće mnogo pomoći.

Carlisle je sjeo u svoje uobičajeno mjesto na istočnoj strani prostorije. Esme je bila pored njega- zajedno su držali ruke na vrhu stola.

Esmeine oči su bile na meni, njihove zlatne dubine pune brige.

Ostani. To joj je bila jedina pomisao.

Poželio sam da sam se mogao nasmijati ženi koja mi je uistinu bila majka, ali nisam imao ponovno opravdanje sada za nju.

Sjeo sam sa Carlislelove druge strane. Esme je posegnula okolo da spusti svoju slobodnu ruku na moje rame. Nije imala pojma šta je počinjalo; samo se brinula o meni.

Carlisle je imao bolji osjećaj za ono što je slijedilo. Usne su mu bile čvrsto stisnute a čelo mu je bilo naborano. Izraz je izgledao prestaro za njegovo mlado lice.

Kada su svi sjeli, mogao sam vidjeti linije koje su bile iscrtane.

Rosalie je sjela tačno preko puta Carlislea, na drugom kraju dugog stola. Zurila je u mene, nikad ne skretajući pogled.

Emmett je sjeo pored nje, i lice i misli su mu bili krivi.

Jasper je oklijevao, a potom je stao naspram zida iza Rosalie. On je odlučio, bezobziran o ishodu ove rasprave. Zubi su mi se čvrsto stisnuli.

Alice je zadnja ušla, a oči su joj bile fokusirane na nešto daleko- budućnost, i dalje predaleku da ima utiska na nas. Izgledajući kao da nije mislila o tome, sjela je pored Esme. Uhvatila je čelo kao da je imala glavobolju. Jasper se neugodno promeškoljio razmišljajuči da joj se pridruži, ali se zadržao na mjestu.

Duboko sam udahnuo. Ja sam ovo započeo- i trebam prvi govoriti.

„Žao mi je, rekao sam,“ pogledajući prvo u Rosalie, zatim u Jaspera i zatim u Emmetta. „Nisam želio da stavim ikoga od vas u opasnost. Nisam razmišljao, i prihvačam punu odgovornost za moje hirovite postupke.“

Rosalie je mračno pogledala u mene. „Kako misliš 'prihvaćam punu odgovornost'? Hoćeš li to ispraviti?“

„Ne na način na koji ti misliš,“ rekao sam, pokušavajući da održim ravan i smiren glas. „ Voljan sam odmah otići, ako bi to išta popravilo.“ Ako vjerujem da će djevojka biti sigurna, ako vjerujem da je niko od vas neće dotaći, dodao sam u svojoj glavi.

„Ne,“ Esme je promrmljala. „Ne,Edwarde.“

Potapšao sam je po ruci. „To je samo par godina.“

„Iako, Esme je u pravu,“ Emmett je rekao. „Ne mozeš sada nigdje otići. To bi bilo suprotno od korisnog. Moramo znati šta ljudi misle, sada više nego ikada.“

„Alice će uhvatiti bilo šta presudno,“ odvratio sam.

Carlisle je protresao glavom. „Mislim da je Emmett u pravu, Edwarde. Djevojka će prije pričati ako odeš. Ili ćemo svi otići ili svi ostati.“

„Ona neće nista reći,“ brzo sam insistirao. Rose je bila na ivici da eksplodira, i želio sam prvo iznijeti ovu činjenicu.

„Ne poznaješ njen um,“ Carlisle me podsjetio.

„Znam ovoliko. Alice, podrži me.“

Alice je umorno pogledala u mene. „Ne mogu vidjeti šta će se dogoditi ako svi ovo samo zanemarimo.“ Pogledala je ka Rose i Jasperu.

Ne, nije mogla vidjeti tu budućnost- ne kada su Rose i Jasper bili tako odlučni protiv zanemarivanja nesreće.

Rosaliena šaka je udarila po stolu uz dugi prasak. „Ne možemo dopustiti čovjeku šansu da bilo šta kaže. Carilsle, moraš to vidjeti. Ako svi odlučimo da nestanemo, nije sigurno da ostavimo priče za nama. Živimo toliko drugačije od ostatka naše vrste- znaš da postoje oni koji bi voljeli naći izgovor da umiješaju prste. Moramo biti oprezniji od ostalih!“

„Ostaviljali smo glasine o nama i ranije,“ podsjetio sam je.

„Samo priče i sumnje, Edwarde. Ne očevice i dokaze!“

„Dokaz!“ podmijehnuo sam se.

Ali Jasper je klimnuo, fokusiranih očiju.

„Rose-“ Carlilse je počeo.

„Dopusti mi da završim ,Carlisle. To ne treba da bude nekakva velika radnja. Djevojka je povrijedila glavu danas. Pa možda ispadne da je ta ozlijeda ozbiljnija nego što izgleda.“ Rosalie je slegnula ramenima. „Svaki smrtnik ode spavati sa šansom da se nikada ne probudi. Ostali bi očekivali od nas da počistimo iza sebe. Tehnički, to bi postao Edwardov posao, ali je to očito iza njega. Znate da se znam kontrolisati. Nebi ostavila dokaze iza sebe.“

„Da, Rosalie, svi znamo kakav si iskusni ubica,“ režao sam.

Prosiktala je na mene, bijesna.

„Edwarde, molim te.“ Carlisle je rekao. Zatim se okrenuo prema Rosalie. „Rosalie, ja gledam drugačije na Rochester zato što mislim da si se borila za svoju pravdu. Čovjek kojeg si ubila ti je monstruozno nanio zlo. Ovo nije ista situacija. Swan djevojka je nevina.“

„Ovo nije lično,Carlisle,“ Rosalie je rekla kroz zube. „To je za dobrobit svih nas.“

Nastupio je kratki trenutak tišine dok je Carilsle razmišljao o odgovoru. Kada je klimnuo, Rosaliene oči su živnule. Trebala je bolje razmisliti. Čak i da nisam imao mogućnost da mu čitam misli, mogao sam pretpostaviti njegove slijedeće riječi. Carlisle se nikada nije nagađao.

„Znam da misliš pozitivno,Rosalie,ali...jako bih volio da naša obitelj bude vrijedna zaštite. Povremeni...incident ili lapsus u kontroli je kaoni dio onoga što smo.“ Bilo je tako slično njemu da se uključi u množinu, iako sam nikada nije imao takav lapsus. „Pogubiti besprijekorno dijete u hladnoj krvi je potpuno druga stvar. Vjerujem da rizik koji ona predstavlja, bez obzira da li će izreći svoje sumnje ili ne, nije ništa naspram većeg rizika. Ako napravimo izuzetak da zaštitimo sebe, rizikujemo nešto mnogo bitnije. Rizikujemo da izgubimo suštinu onoga ko smo.“

Pažljivo sam kontrolisao svoj izraz. To nebi bilo cerenje. Ili aplauz, kao što sam želio.

Rosalie se namrštila. „To je samo neodgovornost.“

„To je bezosjećajnost,“ Carlisle je blago ispravio. „Svaki život je dragocijen.“Rosalie je teško uzdahnula i izbacila je donju usnu. Emmett je potapšao po ramenu. „Biće uredu, Rose,“ bodrio je tihim glasom.

„Pitanje,“ Carlisle je nastavio, „je trebamo li otići?“

„Ne,“ Rosalie je jauknula. „Tek smo se smjestili. Ne želim da na svojoj drugoj godini počinjem srednju školu ispočetka!“

„Mogla bi zadržati svoje trenutne godine,naravno,“ Carlisle je rekao.

„I morati se opet preseliti mnogo ranije?“ izračunala je.

Carlisle je slegnuo ramenima.

„Sviđa mi se ovdje! Ima tako malo sunca, skoro da smo postali normalni.“

„Pa,svakako ne moramo odmah odlučiti. Možemo sačekati i vidjeti ako postane neophodno. Edward se čini siguran u Bellinu tišinu.“

Rosalie je frknula.

Ali nisam više bio zabrinut zbog Rose. Mogao sam vidjeti da će se složiti sa Carlisleovom odlukom, bez obzira koliko je bijesna bila na mene. Razgovor im je prešao na nevažne detalje.

Jasper se još nije pomjerio.

Razumio sam zašto. Prije no što su se on i Alice upoznali, on je živio u zoni napada, nemilosrdno pozorište rata. Držao se po strani od ove rasprave- preko nje.

„Jasper,“ rekao sam.

Susreo je moj pogled, bezizražajnog lica.

„Ona neće platiti za moju grešku. Ja to neću dopustiti.“

„Da li joj to onda koristi? Trebala je umrijeti danas,Edwarde. Jedino mi je to ispravno.“

Ponovio sam svoje riječi, naglašavajući svaku. „Ja to neću dopustiti.“

Obrve su mu se podigle. Nije ovo očekivao- nije zamišljao da ću mu se suprotstaviti.

Jednom je protresao glavom. „Neću dopustiti da Alice živi u opsanosti, čak i najmanjoj. Ne osjećaš ni prema kome ono što ja osjećam prema njoj,Edwarde, i ti nisi proživljavao ono što i ja, bez obzira vidiš li moja sjećanja ili ne. Ne razumiješ.“

„Ne poričem to,Jaspere. Ali sada ti govorim, neću ti dopustiti da povrijediš Isabellu Swan.“

Gledali smo jedan u drugog – nismo zurili, samo odmjeravali suprotnosti. Osjetio sam njegovo raspoloženje oko sebe, testirajući moju odlučnost.

„Jazz,“ Alice je rekla,ometajući nas.

Zadržao je moj pogled još jedan trenutak, a potom pogledao u nju. „Nemoj me zamarati pričom da se možeš brinuti o sebi,Alice. Već to znam. Još uvjek moram-„

„Nisam to pošla da kažem,“ Alice ga je prekinula. „Krenula sam da te zamolim za uslugu.“

Vidio sam šta joj je bilo u mislima, i usta su mi se otvorila uz čujni uzdah. Buljio sam u nju, šokiran, samo nejasno svjestni sviju oko sebe Alice i Jasper su me sada oprezno gledali.

„Znam da me voliš. Hvala. Ali bi zaista cijenila ako nebi pokušavao da ubiješ Bellu. Kao prvo, Edward je ozbiljan i ne želim da se vas dvojica potučete. Drugo, ona je moja prijateljica. Barem, to će postati.“

To je bilo jasno kao staklo u njenoj glavi: Alice, nasmijana, sa svojom ledeno bijelom rukom omotanom oko djevojkinih toplih, krhkih ramena. I Bella se smijala, također, ruke oko Aliceinog struka.

Vizija je bila čvrsta kao stijena; bilo je samo pitanje vremena.

„Ali...Alice...“ Jasper je dahnuo. Nisam uspio da okrenem glavu kako bi mu pogledao izraz. Nisam se mogao otarasiti slike iz Aliceine glave želeći da ga čujem.

„Volit ću je jednog dana Jazz. Jako ću se naljutiti na tebe ako joj ne dopustiš da živi.“

Jos uvijek sam bio prikliješten u Aliceinim mislima. Vidio sam kako budućnost treperi kada je Jasperova odlučnost udarila u lice njenog neočekivanog zahtijeva.

„Ah,“ uzdahnula je- njegova neodlučnost razotkrila novu budućnost. „Vidiš? Bella neće ništa reći. Nema razloga za brigu.“

Način na koji je izgovorila djevojkino ime...kao da su več bile bliske prijateljice...

„Alice,“ gušio sam se. „Šta...ovo..?“

„Rekla sam ti da se sprema promjena. Ne znam Edwarde.“ Ali je stisnula čeljust, i mogao sam vidjeti da je postojalo još nešto. Pokušavala je ne misliti o tome; odjednom se čvrsto fokusirala na Jaspera, iako je on bio previše zapanjen da bi napredovao u ostvarenju svog plana.

Ovo je ponekad radila kada je pokušavala da sakrije nešto od mene.

„Šta,Alice? Šta skrivaš?“

Čuo sam Emmettovo gunđanje. Uvijek bi se iznervirao kada bismo Alice i ja vodili ovakvu vrstu razgovora.

Protresla je glavom, pokušavajući da me ne pusti unutra.

„Ima li veze sa djevojkom?“ zahtijevao sam. „Je li u vezi Belle?“

Stegnula je zube koncentrišući se, ali kada sam spomenuo Bellino ime, poskliznula se. Njena greška je potrajala samo najmanji djelić sekunde, ali i to je bilo dovoljno.

„NE!“ vrisnuo sam. Čuo sam kako mi je stolica udarila u pod, i tek sam tada shvatio da sam bio na nogama.

„Edwarde!“ I Carlisle je bio na nogama , ruke na mom ramenu. Bio sam jedva svjestan njegovog prisustva.

„To je sigurno,“ Alice je prošaptala. „Svake sekunde si sve sigurniji. Zaista su joj ostala samo sva puta. Jedan ili drugi, Edwarde.“

Mogao sam vidjeti šta je vidjela...ali nisam mogao prihvatiti.

„Ne,“ ponovo sam rekao; nije bilo jačine u mom suprotstavljanju. Noge su mi se odsjekle, i morao sam se osloniti na sto.

„Može li molim vas neko ostalima objasniti misteriju?“ Emmett se požalio.

„Moram ići,“ prošaptao sam Alice, ignorišući ga.

„Edwarde već smo to prošli,“ Emmett je glasno rekao. „To je najbolji način da djevojka progovori. Pored toga, ako odeš, ne bismo mogli biti sigurni da li priča ili ne. Moraš ostati i suočiti se sa ovim.“

„Ne vidim da ideš igdje,Edwarde,“ Alice mi je rekla. „Ne znam možeš li upšte više i otići.“ Razmisli o tome, tiho je dodala. Razmisli o odlaženju.

Vidio sam na šta je mislila. Da, ideja da nikada više ne vidim djevojku je bila...bolna. Ali isto tako i neizbježna. Nisam mogao ni odobriti budućnost na koju sam je očigledno osudio.

Nisam sasvim sigurna za Jaspera,Edwarde, Alice je nastavila. Ako odeš, ako on misli da nam je ona prijetnja...

„Ne čujem to,“ osporio sam je, i dalje samo napola svjestan naše publike. Jasper se kolebao. On nebi uradio nešto da povrijedi Alice.

Ne ovoga momenta. Bi li rizikovao njen život,ostavljajući je nezaštićenu?

„Zašto mi ovo radiš?“ prostenjao sam. Glava mi je pala u ruke.

Nisam bio Bellin zaštitnik. Nisam mogao to biti. Zar nije Aliceina podijeljena pudućnost dovoljna da to dokaže?

I ja je volim. Ili hoću. To nije isto, ali je želim u blizini za to.

„I ti je voliš?“ prošaptao sam, ne vjerujući.

Uzdahnula je. Tako si slijep,Edwarde. Zar ne možeš vidjeti kuda si krenuo? To je više neminovno nego da sunce izlazi na istoku. Vidi ono što ja vidim...

Protresao sam glavom, užasnut. „Ne.“ Pokušao sam da isključim vizije koje mi je pokazivala. „Ne moram pratiti taj put. Otići ću. Promijenit ću budućnost.“ „Možeš pokušati,“ rekla je, skeptičnim glasom.

„Oh, pa dajte!“ Emmett se dreknuo.

„Obrati pažnju,“ Rose je prosiktala ka njemu. „Alice vidi da se on zaljubljuje u čovjeka! Kako tipično za Edwarda!“ proizvela je besmislen zvuk.

Jedva sam je čuo.

„Šta?“ Emmett je rekao, uznemiren. Zatim je njegov gromoglasni smijeh prostrujao prostorijom. „To je ono što se događa?“ Ponovo se nasmijao. „Težak prekid,Edwarde.“

Osjetio sam njegovu ruku na svom ramenu, i odsutno sam je otresao. Nisam mogao obračati pažnju na njega.

„Zaljubiti u čovjeka?“ Esme je iznenađeno ponovila. „U djevojku koju je danas spasio? Zaljubio se u nju?“

„Šta tačno vidiš, Alice?“ Jasper je pitao.

Okrenula se prema njemu; zaprepašteno sam gledao u njen profil.

„Sve zavisi od toga da li je on dovoljno snažan ili ne. Ili će je sam ubiti“- okrenula se da ponovo uhvati moj pogled, zureći-„što bi me zaista nerviralo,Edwarde, da ne spominjem šta bi to tebi uradilo-“ ponovo je pogledala u Jaspera, „ili će ona biti jedna od nas jednoga dana.“

Neko je uzdahnuo; nisam pogledao ko.

„To se neće dogoditi!“ Ponovo sam se derao. „Nijedno od toga!“

Nije se činilo da me Alice čuje. „Sve zavisi,“ ponovila je. „On može biti dovoljno jak da je ne ubije- ali će biti blizu. To bi iziskivalo ogromnu količinu kontrole,“ razmišljala je. „Čak i više nego što je Carlisle imao. On će možda biti dovoljno jak... Jedino za šta nije dovoljno snažan je da bude razdvojen od nje. To je izgubljen slučaj.“

Nisam mogao pronaći svoj glas. Činilo se kao da ni niko drugi nije. Prostorija je bila mirna.

Gledao sam u Alice, a svi ostali su gledali u mene. Mogao sam vidjeti svoje vlastito užasnuto lice iz pet različitih perspektiva.

Nakon dugog trenutka, Carlisle je uzdahnuo.

„Pa, ovo...komplikuje stvari.“

„Rekao sam,“ Emmett se složio. Glas mu je i dalje bio na rubu smijeha. Moglo se vjerovati da će Emmett pronaći šalu u uništenju moga života.

„Iako,pretpostavljam da planovi i dalje ostaju isti,“ Carlisle je obazrivo rekao. „Ostat ćemo i gledati. Očito, niko neće...povrijediti djevojku.“

Ostao sam tvrdoglav.

„Ne,“ Jasper je tiho rekao. „Mogu se složiti sa tim. Ako Alice vidi samo dva načina-“

„Ne!“ Glas mi nije bio cik ili režanje ili plač iz očaja, već neka kombinacija to troje. „Ne!“

Morao sam otići, da budem dalje od buke njihovih misli- Rosaliene samoispravne grozote, Emmettovog humora, Carlisleovog neprekidnog strpljenja...

Još gore: Aliceinog pouzdanja. Jasperovog pouzdanja u tom pouzdanju...

Najgore od svega: Esmeine...sreće.

Išuljao sam se iz sobe. Esme mi je dotakla rame dok sam prolazio, ali nisam joj potvrdio pokret.

Potrčao sam i prije nego što sam izašao iz kuće. Preskočio sam rijeku u jednom zamahu, i ušao u šumu. Kiša se vratila, padajući tako jako da sam bio mokar u samo par trenutaka. Volio sam guste mlazove vode- to je pravilo zid između mene i ostatka svijeta. Zatvaralo me, puštalo me da budem sam.

Potrčao sam ka istoku, preko i kroz planine bez rušenja ravnog pravca, dok nisam mogao vidjeti svjetla Seattla na drugoj strani zvuka. Stao sam prije nego što sam dotakao granice ljudske civilizacije.

Utišan od kiše, potpuno sam, napokon sam se mogao natjerati da vidim šta sam uradio- način na koji sam poremetio budućnost.

Prvo, vizija zagrljenih Alice i djevojke – povjerenje i prijateljstvo je bilo tako očito da je frcalo iz slike. Belline velike, čokoladne oči nisu bile zbunjene u ovoj viziji, ali i dalje pune tajni- u ovom tenutku, činile su se kao sretne tajne. Nije ustuknula od Aliceine hladne ruke.

Šta je to značilo? Koliko je ona znala? U tom zaleđenom trenutku budućnosti, šta je mislila o meni?

Onda druga slika, toliko slična, samo sada isprepletena užasom. Alice i Bella, ruku i dalje obavijenih jednoj oko druge u čvrstom prijateljstvu. Ali sada nije bilo razlike između ove dvije ruke- obje su bile bijele, glatke kao mramor, čvrste kao čelik. Belline velike oči nisu više bile čokoladne boje. Dužice su bile šokantne, zagasito crvene. Tajne u njima su bile nemjerljive- prihvaćenost ili odbačenost? Bilo je nemoguće reči. Lice joj je bilo hladno i besmrtno.

Stresao sam se. Nisam mogao suspregnuti pitanja, slična, ali različita: šta je to značilo- kako je do ovoga došlo? I šta je sada mislila o meni?

Mogao sam odgovoriti na zadnje. Ako je prisilim u ovaj prazni poluživot kroz moju slabost i sebičnost, sigurno bi me mrzila.

Ali tu je postojala još jedna užasna slika- gora od bilo koje koju sam ikada držao u svojoj glavi.

Moje vlastite oči, zagasito crvene od ljudske krvi, oči čudovišta. Bellino slomljeno tijelo u mojim rukama, blijedo, isušeno, beživotno. Bilo je tako konkretno, tako bistro.

Nisam mogao izdržati da to gledam. Nisam mogao podnijeti. Pokušao sam je izbaciti iz glave, pokušavajući da vidim nešto drugo, bilo šta. Pokušavao sam da ponovo vidim izraz njenog živućeg lica koje mi je priječilo pogled na zadnje poglavlje mog života. Sve beskorisno.

Aliceina pusta vizija je ispunila moj um, i unutra sam se previjao od bolova u agoniji koju je prouzrokovala. Međutim, čudovište u meni se bujalo u radosti, oduševljeno od

mogućnosti njegovog uspjeha. To mi se gadilo.

Ovo nebi smjelo biti dozvoljeno. Morao je postojati način da prevarim budućnost. Neću dopustiti da me Aliceine vizije usmjere. Mogu izabrati drugi put. Uvijek je postojala mogućnost izbora.

Morala je postojati.