(iz knjige) pročitajte ak vam se da: “Bella, jesi li dobro?”, upitao me gospodin Banner.
Govorio je blizu mene i zvučao uzbuđeno.
“Već znam krvnu grupu, gospodine Banner”, rekla
sam slabašno. Bojala sam se dići glavu.
“Je li ti slabo?”
“Da, gospodine”, promrmljala sam, grizući se zato
što nisam markirala kad sam imala priliku.
“Može li neko odvesti Bellu medicinskoj sestri, molim
vas?”, pozvao je.
“Bella?”, pozvao me izdaleka neko drugi.
Ne! Samo da se ispostavi da mi se pričinio taj grozno
poznati glas.
“Što je bilo – je li nastradala?” Glas mu je sad bio
bliži, i zvučao je uznemireno. Nije mi se pričinio. Čvrsto
sam zažmirila i poželjela da me zemlja proguta. Ili,
barem, da ne povratim.
Mike se uzrujao. “Mislim da se onesvijestila. Ne
znam što joj je došlo, nije ni ubola prst.”
“Bella.” Edwardov glas bio je odmah pokraj mene.
Sad mu je laknulo. “Čuješ li me?”
“Ne”, prostenjala sam. “Odlazi.”
Zahihotao se.
“Vodio sam je sestri”, objasnio je Mike braneći se,
“ali nije htjela otići dalje odavde.”
“Odvest ću je ja”, rekao je Edward. Još sam mu čula
smiješak u glasu. “Možeš natrag na sat.”
“Ne”, usprotivio se Mike. “To je moja dužnost.”
Odjednom je pločnik poda mnom nestao. Oči su mi
se naglo otvorile u šoku. To me Edward podigao u naručje,
s lakoćom, kao da imam pet kila, a ne pedeset.
“Spusti me!” Samo, samo da ne povratim po njemu.
Počeo je hodati još dok sam govorila.
“Hej!”, viknuo je Mike, već na deset koraka iza nas.
Edward ga je zanemario. “Izgledaš užasno”, rekao mi
je, iscerivši se.
“Stavi me natrag na pločnik”, prostenjala sam. Njihanje
pri hodu nije mi pomagalo. Oprezno me odmaknuo
od tijela, držeći cijelu moju težinu samo rukama – što
mu očito nije smetalo.
“Znači, padaš u nesvijest pri pogledu na krv?”, upitao
me. Kao da mu je to bilo zabavno
Nisam mu odgovorila. Opet sam zažmirila i oduprla
se mučnini svom snagom, stisnuvši usne.
“I to čak ne vlastite krvi”, nastavio je, naslađujući se.
Ne znam kako je otvorio vrata sa mnom u naručju,
ali odjednom je postalo toplo, pa sam znala da smo nekamo
ušli.
“Ajme meni”, čula sam zgranuti ženski glas.
“Onesvijestila se na biologiji”, objasnio je Edward.
Otvorila sam oči. Nalazila sam se u upravi, a Edward
je hodao pokraj glavnog pulta prema vratima ordinacije.
Gospođa Cope, ona crvenokosa tajnica uprave pritrčala
je da mu ih otvori. Medicinska sestra, koja je izgledala
kao dobrodušna bakica, zaprepašteno je prekinula čitanje
nekog romana kad me Edward unio u ordinaciju i
nježno položio na pucketavi papir kojim je bio presvučen
madrac od smeđeg vinila na jednom ležaju. Zatim je
otišao do vrata i tamo stao, najdalje što je mogao u toj
uskoj prostoriji. Oči su mu se uzbuđeno krijesile.
“Samo joj je malo slabo”, smirio je zapanjenu sestru.
“Određivali su krvne grupe na biologiji.”
Sestra je mudro kimnula glavom. “Uvijek bude neko
takav.”
Suspregnuo je smijuljenje.
“Daj ti samo malo prilegni, dušo, pa će proći.”
“Znam”, rekla sam. Mučnina mi se već gubila.
“Imaš li često takvih problema?”, upitala me.
“Ponekad”, priznala sam joj. Edward se nakašljao da
opet prikrije smijeh.
“Možeš se sada vratiti na nastavu”, rekla mu je.
“Trebao bih ostati uz nju.” Kazao je to s tako samouvjerenim
autoritetom da sestra – iako je naškubila usne
– nije htjela dalje raspravljati.
“Donijet ću ti leda da ga staviš na čelo, dušo”, rekla
mi je i zatim užurbano izašla.
“Imao si pravo”, prostenjala sam, pustivši da mi se
oči sklope.
“Obično je tako – ali oko čega konkretno, ovaj put?”
“Markiranje je zbilja zdravo.” Trudila sam se ravnomjerno
disati.
“Znaš da si me načas bila prepala”, priznao mi je
uskoro. Zvučao je kao da time priznaje neku sramotnu
slabost. “Mislio sam da to Newton vuče tvoje mrtvo tijelo
da ga zakopa u šumi.”
“Ha ha.” Još uvijek sam žmirila, ali iz minute u minutu
osjećala sam se sve normalnije.
“Ozbiljno ti kažem – viđao sam leševe zdravijeg tena.
Zabrinuo sam se da ću biti prisiljen osvetiti tvoje umorstvo.”
“Jadni Mike. Kladim se da je bijesan.”
“Ljut je k’o ris”, veselo je rekao Edward.
“Kako ti to možeš znati?”, suprotstavila sam mu se,
ali onda sam naglo pomislila da možda i može.
“Vidio sam mu izraz lica – bilo mi je jasno.”
“Kako si me opazio? Mislila sam da markiraš.” Sad
mi je bilo gotovo sasvim dobro, iako bi mi mučnina
vjerojatno brže prošla da sam pojela nešto za ručak. S
druge strane, možda je bila sva sreća što mi je želudac
bio prazan.
“Sjedio sam u autu i slušao CD.” Tako normalan odgovor
– iznenadio me.
Čula sam vrata i otvorila oči, ugledavši sestru s hladnim
oblogom u ruci.
“Evo, dušo.” Stavila mi ga je preko čela. “Bolje mi
izgledaš”, dodala je.
“Tjelesni”, prostenjala sam.
“Pobrinut ću se za to.” Nisam primijetila da mi je
Edward prišao, ali sad mi se obratio tik uz uho. “Idi sjedi
i budi blijeda”, promrmljao je.
To nije bilo zadirkivanje; uvijek sam bila blijeda, a
skorašnja mi je nesvjestica ostavila lagani odsjaj hladnog
znoja na licu. Sjela sam na jedan od tamošnjih škriputa
vih stolaca na sklapanje, oslonila glavu na zid i zažmirila.
Nesvjestice bi me svaki put iscrpile.
Čula sam kako Edward tihim glasom progovara za pultom.
“Gospođo Cope?”
“Da?” Nisam čula da se vratila za svoj stol.
“Bella idući sat ima tjelesni, a ne bih rekao da je u
stanju sudjelovati. Zapravo, čini mi se da bih je trebao
odvesti doma. Biste li je mogli ispričati s nastave?” Glas
mu je bio poput rastopljena meda. Mogla sam zamisliti
u kojoj su mu mjeri oči još neodoljivije.
“Treba li i tebe ispričati, Edwarde?”, ustreptalo je rekla
gospođa Cope. Zašto to ja ne mogu?
“Ne, imam gospođu Goff, ona se neće buniti.”
“U redu, sve je sređeno. Nadam se da će ti biti bolje,
Bella”, dobacila mi je. Slabašno sam joj kimnula glavom,
tek malčice prenaglašavajući svoju slabost.
“Možeš hodati, ili da te opet nosim?” Kad je okrenuo
leđa tajnici, složio je sarkastičan izraz.
“Hodat ću.”
1, 2
